Vedrana Rudan: Svaka žena rađanjem djeteta preko noći postaje glupača

• Hrvatska književnica Vedrana Rudan objavila je na svom blogu još jednu kolumnu koja je izazvala lavinu komentara. Ovoga puta tema kojom se bavila je odnos majke i djece.

– Jako sam rano poželjela imati djecu. U lοvu na mladunčad nisam previše pažnje posvećivala traženju idealnog tate. Tada sam mislila da su svi muškarci isti. U modi su bili visoki mužjaci širokih ramena i krupnih šaka. Većina žena svoju ljubav prema partneru ne doživljava kao nešto što će joj odrediti sudbinu.

Više pažnje posvećuju odabiru vjenčanice nego testiranju budućeg oca svoje djece. Kad se za’ebemo, ne čudimo se previše.

Stalno oko sebe gledamo kako se strastvene ljubavi pretvaraju u strastvenu mržnju. Ljubav ima svoj rok trajanja. Dugačka, bijela haljina uvijek se može pretvoriti u kratku u kojoj ćeš nekoj nesretnici poći na vjenčanje. Ti, konačno slobodna, ona pravomoćno osυđena.

Ali…Netko nam je rekao, postoji bezuvjetna ljubav, postoji vječna ljubav, postoji ljubav otporna na oluje, poplave, požare, potrese. Ljubav majke prema svojoj bebi. Bebine godine tu ne igraju nikakvu ulogu. Dok postojiš, ono što si rodila za tebe je beba. Bespomoćno stvorenje smije sve i sve mu je unaprijed oprošteno.

Pretjerujem?

Moja prijateljica je kćeri dala kuću pa sebi u sedamdesetoj unajmila stančić. Ovih je dana vlasnik tjera na cestu jer će garsonijeru prodati. Sama je kriva. Je li “kriva”? Što ako je ljubav između majke i njene mladunčadi nešto veće od života?

Druga prijateljica je sinu u kešu platila stan, kupila mu auto, plaća njegove režije, jedva prežiνljava. To radi za svoj duševni mir. Majka mjeri svoju sreću veličinom sreće svojih beba.

Ključno je pitanje, mogu li naše bebe biti sretne dok smo mi žive?

Ili beskrajno sretne postanu tek kad s ovoga svijeta ode davež iz koga se više ništa ne može izvući osim neplaćenog računa za A1, struju, vodu, uplatnice za najam podstanarskog stana? Tu su i pogrebni troškovi. Bebe su najsretnije dok stoje na rubu majčinoga groba i jecaju u nevjerici.

Organizirala sam svoj pogreb. Platila sam čovjeku da moju urnu odveze barkom na otvoreno more i prah istrese u dubinu. Do smrti me žderalo dijete, nakon smrti će me gutati ribe. To će mi biti najbolja investicija u životu, oprostite, poslije života. ‘ebote! Moje dijete voli orade u pećnici koje nisu iz uzgoja. I nakon smrti ću biti jestiva?

Što sam djetetu dala, a nisam morala? Neću nabrajati, sve radimo isto. Da sam svoju bebu nakon srednje škole šutnula, njoj bih pomogla, sebe uništila. Ljubav prema bebi υbija na rate. Kad nam razmažena derišta od 10+, 20+, 30+, 40+, 50+… vrate onako kako svaki čovjek vraća onome tko je prema njemu dobar, onda se čudimo.

Pomogle smo mesu našeg mesa. Može li ono biti goνno? Gledale smo oko sebe, ništa nismo naučile. Meso našeg mesa može biti samo gονno.

O iznimkama se pišu knjige, snimaju filmovi i serije. Svaka žena rađanjem djeteta preko noći postaje glupača. To joj, kako godine prolaze, postaje sve jasnije. Uzalud. Je li to naučeno ponašanje? Ili smo mi mame samo glupe ribe koje ne mogu odoljeti crvu na udici?

Stisnula sam srce, prekinula otrovne igrice. Zašto bih sama sebi život pretvorila u pakaο čekajući da mi unuk kaže hvala za poklonjeni mobitel? Nikad to neće učiniti. On je meso mesa moga mesa.

Krešo zna, kupovanje mobitela moja je sreća. Imanje mobitela kupljenog mojom lovom njegovo je pravo. Gotovo je. Svoje sam bebe skinula sa sise.

Ruku na srce, tko meni zaista treba? Imam Pepicu.

Mačka ne pokazuje nikakav interes za ostavinsku raspravu. Dapače, nekako sam sigurna da mi želi dug i sretan život – napisala je književnica u svojoj kolumni.