Skip to content
dječak u vozu

Treba ih pustiti da odrastu, ali i biti “tu” negdje kad zatreba

Roditelji su malog Martina svake godine tijekom ljetnih praznika vodili kod bake na selo a sljedećeg dana se vlakom vraćali kući.

Jednog dana dječak je rekao roditeljima: “Sad sam već dosta veliki, što kažete da ove godine idem sam kod bake?” Nakon kraće diskusije, roditelji su se složili.

Ispraćajući ga, stajali su na peronu, mahali i davali mu posljednje savjete, a dječak je mislio: “Znam, rekli ste mi to sto puta!” Pred sam polazak otac ga je zagrlio i šapnuo mu: “Sine, ako se iznenada budeš osjećao loše ili uplašeno, ovo je za tebe!” i stavio mu nešto u džep.

Prvi put u životu dječak je sjedio sam u vlaku, bez roditelja… Kroz prozor je gledao pejzaže, nepoznate ljude koji su se gurali, pravili buku, dolazili i izlazili iz kupea, konduktera koji ga je pitao da li je sam… Čak mu se činilo da ga jedan čovjek tužno gleda… Tako je dječak osjećao sve veću nelagodu … Čak se počeo i pΙašiti… Pognuo je glavu, stisnuo se u kut sjedala, suze su mu krenule…

voz
Foto: Ilustracija/PublicDomainPictures / Pixabay

U tom trenutku se sjetio da mu je otac nešto stavio u džep. Drhtavom rukom potražio je ceduljicu i otvorio ju te pročitao: “Sine, ja sam tu, u zadnjem vagonu…”

Tako vam je i u našem životu… Moramo pustiti svoju djecu da odu i da vjerujemo u njih… Ali uvijek trebamo biti tu negdje, u tamo nekom zadnjem vagonu, da znaju to i da se ne plaše dok putuju kroz život…

Izvor: Josip Ćulumović Facebook; Book.hr

dječak u vozu
Foto: Shlomaster / Pixabay
Sidebar