Skip to content

Sjećanje na zagrljeni par sa Titanika: Istinita priča koja je rastužila srca miliona

Svi koji su gledali “Titanik” sigurno se sjećaju starijeg bračnog para koji, ležeći na krevetu u svojoj kabini dok ledena voda nadolazi, zagrljeni i mirno čekaju kraj.

Prizor iz legendarnog filma dirnuo je tada i najtvrđa srca, ali malo ljudi je znalo da nije bila riječ o umjetničkoj slobodi već da je scena inspirisana istinitom pričom o ljudima koji su odbili da se spasu i riješili da kraj dočekaju zajedno.

Neposredno prije ponoći 14. travnja 1912. godine “nepotopivi” Titanik sudario se sa santom leda. Oni koji su mislili da nema opasnosti i da je posrijedi neka vježba izgubili su svaku nadu kad su čuli kapetanov glas: “Brod tone! Posado i časnici ‘Titanica’, niste više u službi! Izvršili ste svoju dužnost, pokazali ste se Britancima! Nek’ se spašava tko može! Neka Bog bude s vama!”.

Kad je postalo jasno da brod tone, Isidor i Ida učinili su ono što im je rečeno – par je obukao prsluke za spašavanje i otrčali su na palubu, gdje su brodski časnici spuštali čamce za spašavanje i upućivali žene, djecu i putnike iz prve klase da se ukrcaju prvi.

Zabilježeno je da je par došao do čamca za spašavanje broj 8 u pratnji služavke gospođe Straus, Elen Bird. Kako je riječ bila o gospođi i gospodinu u godinama, oficir zadužen za evakuaciju im je ponudio mjesta u čamcu, ali Isidor je odbio da se spase dokle god na Titaniku ima žena i djece.

Nakon toga, ni Ida nije željela da uđe u čamac.

“Živjeli smo zajedno mnogo godina. Neću da se sad odvojim od svog supruga. Kao što smo živjeli, tako ćemo i umrijeti – zajedno”, rekla je Ida, a ovome su svjedočili mnogi koji su već bili u čamcu.

Iako ju je suprug molio da se spase, Ida nije promijenila mišljenje. Svojoj služavki je dala bundu rekavši jednostavno da “njoj neće biti potrebna” i smjestila je u čamac, a onda se sa suprugom povukla. Posljednji put su viđeni kako sjede na palubi i drže se za ruke dok se oko njih sve ruši i nestaje u ledenim vodama Atlantskog oceana.

Oko 2 sata krma broda se uzdigla nad morem, a oko 2.20 “Titanic” je potonuo, zajedno sa svojim kapetanom, prethodno se prelomivši na dva dijela. Zadnje riječi kapetana Smitha upućene posadi navodno su bile: “Budite Britanci!”.

U filmu “Titanik” Džejsma Kamerona, par je prikazan kako leži zagrljen na krevetu, dok voda ulazi u kabinu.

Kada su preživjeli putnici brodom “Karpatija” stigli u Njujork mnogi su, uključujući i služavku Elen, ispričali novinarima priču Isidora i Ide Štraus nazivajući je “najnevjerovatnijim primjerom ljubavi i privrženosti” i ona se munjevitom brzinom proširila svijetom.

Rabini su je tokom službi u sinagogama prepričavali vjernicima, novine su pisale o njoj, posvećena im je čak i pjesma – “Katastrofa Titanika” koja je bila popularna među američkim Jevrejima.

Isidorovo tijelo je pronađeno i identifikovano, ali je Idino zauvijek ostalo negdje u dubinama okeana.

Ipak, na Štrausovom grobu u Bronksu njihova ljubav zauvijek je ovjekovječena jednim jednostavnim citatom iz “Pjesme nad pesmama”: “Voda ne može ugasiti ljubav – niti je može potopiti”.

Po Štrausevima je nazvan park u Njujorku u kojem se nalazi skulptura posvećena Idi.

Sidebar