RAĐA DJECU PO NARUDŽBI: Kupila kuću i dva stana! Muž nije bio ZA, ali sam mu kupila auto!
Je li teško biti surogat-majka? Što kažu vlastita djeca, a što muž? Kako je predati bebu poslije rođenja?
Jedna Ukrajinka priča otvoreno o svojim iskustvima
Alina Stahorska je jedna od 1.500 Ukrajinki koje su prije dvije godine rodile djecu po narudžbini za strance. Ima 32 godine i živi u Harkovu, ima svoja dva sina. Posljednji porođaj je za nju bio treće uspješno surogat-majčinstvo.
Prvi put je tako rodila dijete za jedan irski bračni par kad je imala 21 godinu.
Potom je rodila jedno dijete za par iz Njemačke i jedno za par iz Indije. Za razliku od mnogih žena koje su na isti način rađale djecu, ona je u razgovoru za “Deutsche Welle” koji je vodio novinar Mikola Berdnjik otvoreno progovorila o svemu, osim o visini honorara.
Prema nekim informacijama, surogat majkama se plaća 15.000 eura po trudnoći.
Kako ste postali surogat-majka?
– Prvi put sam bila vrlo mlada. Upravo sam se rastala od svog prvog muža, morala sam da ga ostavim. Ali nisam imala stan za mene i za moje prvo dijete, koje je tada imalo tri i po godine.
Najprije smo pola godine živjeli kod moje bake. Za program surogat-majčinstva sam saznala iz jednog oglasa. Otišla sam u kliniku na testiranje, bila sam tamo sa sinom. Čekao me je u hodniku. Ponekad sam ga ostavljala kod bake.
Da li Vam je teško pala odluka da postanete surogat-majka?
– Nisam imala ni najmanju sumnju, jer sam znala zašto to radim. Naravno, bojala sam se. Mislila sam da me neće uzeti jer sam mlada. Ali sve je prošlo dobro i rodila sam prvo dijete, a kasnije i drugo i treće.
Da li su vaši roditelji znali za to?
– Da. Oni žive u Rusiji. Kad su se tamo preselili, ja sam ostala kod bake u Harkovu, gdje sam rođena.
Kako su Vaši roditelji reagovali?
– Dobro. Nije bilo problema. Ništa nisam krila ni pred komšijama ni pred prijateljima ni pred rodbinom. Naravno, ima ih koji su ružno mislili o meni, da prodajem svoje dijete i slično. Ali dosta mojih prijateljica, njih deset ili 15 su se uključile u program prema mojoj preporuci.
Klinike tvrde da surogat-majke žele da pomognu parovima bez djece.
– Iskreno rečeno, nisam tamo otišla kao Majka Tereza da pomognem parovima bez djece. U prvom planu mi je bio novac. To je istina. Do danas imam kontakt sa tim roditeljima i oni su veoma zahvalni. Raduje me da sam im pomogla. Ali ja sam imala moje vlastite ciljeve.
Vi dakle ne smatrate da je surogat-majčinstvo iskorištavanje žena?
– Ako se neka žena odluči za to, onda zna zašto to čini. Meni je ponuđena izvjesna suma i znala sam šta za to mogu da kupim. Ne vidim tu neko iskorištavanje.
Kako ste potrošili novac?
– Nakon prvog surogat-majčinstva platila sam pola trosobnog stana, posle drugog pola dvosobnog stana. Kasnije sam oba prodala i kupila jednosoban stan, koji sam kasnije prodala. S novcem od trećeg djeteta kupili smo kuću u Harkovu i dva automobila. Toliko novca za to vreme ne bih drugačije mogla da zaradim.
Da li Vam je fizički teško palo da budete surogat-majka?
– Prvi put je bilo teško. Imala sam trudničku mučninu, nisam imala gdje da idem, a imala sam trogodišnje dijete. Samo sam sjedila između svoja četiri zida. Drugi i treći put znala sam šta me čeka, pa mi je bilo lakše. Neprijatno je jedino što često mora da se ide u kliniku na ispitivanja i injekcije. Ne bojim se uzimanja krνi, ali se bojim injekcija.
Kakve su to bile injekcije?
– To su bili hοrmoni. Daju vam prοgesteron.
Ima li odricanja kod takve trudnoće?
– Mora se paziti na sebe i na ishranu. Možeš da radiš sve osim – seκsualnih odnosa, pušenja i alkοhola.
Kakav je bio stav Vašeg muža?
– U braku smo četiri godine. Posljednja trudnoća je bila u tom periodu. Moj muž je bio u početku striktno protiv toga. Rekla sam mu da drugačije ne može. Kao varilac on ima neredovne prihode. Pošto imamo zajedničkog sina, ja ne mogu da radim. Ali stan mora da se plati, a mora nešto i da se jede. Kada sam obavila sve preglede i nisam odustala, pomirio se s tim. Teško mu je padalo što sam nosila tuđe dijete. On bi želio još jednu kćerku, ali ja ne želim više djece. I sa tim se pomirio. Sada ima automobil i dobro mu je.
Da li je bilo još nekih sukoba?
– Ne. Kada sam morala na ultrazvuk, on me je vozio. Kada bih noću poželjela ananas ili naranču, on bi mi to nabavio. Ponašao se kao da čekamo naše vlastito dijete.
Da li su vaša osjećanja za vrijeme trudnoća bila različiti prema vlastitom i prema „tuđem“ djetetu?
– Da, osjećala sam da to nisu moja djeca, ali sam bila pažljiva, kao što treba. Na primjer, za vrijeme treće trudnoće kao surogat-majka dobila sam od oca djeteta iz Indije snimljene indijske dječje pjesmice s njegovim glasom, kako bih to puštala djetetu u stomaku.
– Moram da priznam da sam to radila jednom ili dva puta mjesečno, a ne svakodnevno. A sa mojim vlastitim djetetom sam pričala, to je bilo potpuno drugačije. Prilikom surogat-trudnoće znaš da moraš da rodiš dijete i onda je kraj. Iskreno rečeno, nisam imala osjećaj ljubavi.
Čak ni nakon porođaja?
– Kada sam prvi put vidjela posljednje dijete, ležalo je u porodilištu. Upravo sam potpisivala dokumente, a dječak je počeo da plače. Nitko od ljekara ili sestara nije reagovao, bili su zaokupljeni administracijom. Nekako mi ga je bilo žao i htjela sam da ga uzmem u ruke.
– No osoblje me je zamolilo da odem. Onda sam, naravno, malo plakala. Da, bilo je teško. Posle, kada sam otpuštena s klinike, otišla sam s mužem do roditelja djeteta, koji su u Harkovu iznajmili stan. Tamo sam bebu uzela u naručje.
– Dlanovi su počeli da mi se znoje, a ruke da drhte. Odmah sam dječaka vratila nazad, njegovom ocu. A muž mi je rekao da bi bilo bolje da odmah idemo kući.
Jeste li imali slična osjećanja i kod prva dva djeteta kao surogat-majka?
– Prvi put sam bila potpuno ravnodušna. Drugi put sam dojila dijete. Kada su ga uzeli, to mi je teško palo. Često sam mislila na njega. Pola godine kasnije su mi roditelji poslali slike kako dijete sjedi i smije se. To me je dirnulo do suza, radovala sam se što ga vidim. Htjela bih da vidim kako ta djeca rastu, šta će biti u budućnosti.
Znaju li Vaši sinovi za tu djecu?
– Mlađi to još ne razume, nema ni četiri godine. Stariji zna. On se ne seća prve takve trudnoće, ali drugi put je zapamtio roditelje koji su došli u posetu i doneli poklone. Zna da sam bila u drugom stanju, a zna i zašto.
Imate li kontakt s roditeljima te djece?
– U prvom slučaju sam majku upoznala tek posle rođenja djeteta. Ona je iz Irske. Nemamo kontakt. S drugim parom iz Njemačke imam kontakt. Za njih sam 2013. rodila dječaka. Dopisivali smo se elektronski.
– Prošlog oktobra su posle sedam godina posjetili Harkov, da bi pokazali dječaku gdje je rođen i da nas upoznaju. Ali njegova majka još se nije usuđivala da mu kaže cijelu istinu i tko sam ja. Predstavili su me kao poznanicu.
Da li ste imali osjećanja kao prema vlastitoj djeci?
– Ne. Bilo mi je jasno da to nije moj sin. Ali kad sam krenula na sastanak zaplakala sam, jer nisam znala kako treba da se ponašam.
Jesu li Vas pozvali da ih posjetite u Njemačkoj?
– Da, pozvali su me, ali nekako se ne usuđujem da idem tamo. A dječak kojeg sam rodila za par iz Indije ima tek pet mjeseci. Otac mi stalno šalje njegove fotografije. Svaki put im poželim sreću i zdravlje.
Želite li još jednom da budete surogat-majka?
– Da, htjela bih. Ako me usprkos mojim godinama i brojnim porođajima uzmu, spremna sam. Još samo ovaj put – kaže Alina.
Interview vodio Mikola Berdnjik za Deutche Welle