Skip to content

POGLEDAJTE KAKO JE ŽIVJETI NA MINUS 70: Ovdje ne biste preživjeli ni minut

Istočnosibirsko selo Oymyakon (Republika Jakutija) tamo gdje sunce zasljepljujuće sija, a maleni konji liče na medvjede. jedno je od najhladnijih mjesta na planetu.

Zimi temperatura na ovom „polu hladnoće“ pada na minus do -71 stupnjeva Celzijusa.

Foto: Instagram anastasiagav/Yakutsk, Russia

Teško je zamisliti da ljudi uopće mogu živjeti u tako teškim klimatskim uvjetima, a taj kraj je zapravo čuven po svojim dugovječnim stanovnicima koji žive do 120 godina.

U Oymyakon-u se i voda čudno ponaša: ne zamrzava se čak i na minus 60. Nema tu nikakvih čarolija. Dubina smrzavanja tla u ovoj regiji najveća je na svijetu – do 1500 metara u dubinu. Smrznuta zemlja širi se i potiskuje podzemne vode na površinu.

Riječ „ojmjakon“ na jeziku ovdašnjih Tungusa upravo to znači: „rijeka koja se ne smrzava“.

Ovdje nema vjetra, vrijeme je uvijek sunčano, u dolini između planina prostire se mješavina tundre i stepe, gdje mirno lutaju konji koji nisu veći od cirkuskog ponija i nimalo ne sliče na svoje srodnike iz toplijih krajeva: njihova gusta dlaka zimi bude duga i po 10 centimetara, a griva im ne pokriva samo vrat, nego i dio leđa.

Izdaleka se ne može lako odrediti da li je konj ili medvjed.

Foto: Yakutia.com

Ovi jedinstveni jakutski konji vršnjaci su mamuta. Za Tunguze, ovdašnje stanovnike, oni su vjerni suborci u preživljavanju na „polu hladnoće“.

Da mamuti nisu izumrli, kažu znanstvenici, oni bi danas živjeli upravo u okolini Ojmjakona. Na meteorološkim kartama cijelog svijeta jakutsko naselje označeno je kao najhladnija točka Sjeverne polutke.

Za prvo mjesto bori se još i Verhojansk, gdje je apsolutni minimum temperature -67,8 stupnjeva Celzijevih zabilježen u veljači 1892. godine (na Ojmjakonu se u to vrijeme još nisu vršila mjerenja).

Na suvenirima u Ojmjakonu piše -71,2C, ali toj brojci ne treba vjerovati, to je teoretska vrijednost koju je odredio akademik Sergej Obručev 1926. godine kao najnižu moguću točku pada temperature.

Temperature do 50 stupnjeva ispod nule su manje alarmantne na ovom području, tek ispod 50 stupnjeva poduzimaju se i posebne mjere. Tako svi ostaju u svojim domovima a djeca ne idu u školu.

Na ovakvoj temperaturi javlja se jedinstveni fenomem. Neki to opisuju vrlo slikovito, kao da se u proljeće šetate poljima punim pšenice i čujete zvuk klasja kako se njiše na vjetru.

Paradoks leži u tome da ovaj isti zvuk čujete i na mjestu gdje nema ni daška vjetra. Za projekciju zvuka odgovoran je vaš organizam koji na veoma čudan način reproducira zamrznuti dah.

Populaciju sela čini oko 500 mještana koji se većinom griju na drva i ugljen a mnogi domovi imaju i takozvane poljske WC-e. U jedinoj trgovini koju imaju, mogu kupiti neke namirnice, a povrće i voće jedu samo ako im ih netko donese, jer u selu ih ne mogu uzgajati.

Pa ipak, u takvim, neljudskim uvjetima ovdašnji stanovnici uspjeli su naći kompromis s prirodom i čak su postali slavni po velikom broju dugovječnih ljudi.

Na dužinu života vjerojatno utječu već poznati faktori: savršeno čist zrak, savršeno čista voda, aktivan način života i zdrava ishrana. Ljudi ovdje jedu uglavnom ribu, sobovo i konjsko meso i mliječne proizvode. Nedostatak voća nadomješta se divljim plodovima.

Tunguzi su prestali graditi kolibe od jelenje kože, tako da, čuvari jelena, prenoće u šatoru od cerade na minus 70 stupnjeva, i uvijek su bodri i raspoloženi. Pretežno žive u okruglom šatoru koji se zove „jurta“.

Tunguzi kažu da nikada u životu nisu bili bolesni. Vjeruju da su uzrok njihovog zdravlja dva mliječna proizvoda: hajak i kjorčeh. Hajak po okusu i boji podsjeća na punomasni maslac. Kjorčeh po recepturi sliči na sladoled: svježe kravlje mlijeko umuti se sa voćnim plodovima, a zatim se dobivena masa zamrzava i od nje se prave lepinje.

Najpoznatije jelo je „stroganina“. Ona se počinje pripremati još dok se lovi riba. Sprema se isključivo od delikatesnih vrsta ribe: kečige, mladice i „čira“ (Coregonus nasus), s tim što riba mora biti ulovljena pod ledom.

Tek ulovljenu ribu Tunguz ubija jednim preciznim udarcem i pušta je da se zamrzne, ali je sve vrijeme ispravlja, jer ako se zamrzne iskrivljena, teško će se poslije strugati.

Zamrznutu ribu unose u kuću i odmah je počinju strugati (na ruskom: „strogat’“, otuda i naziv „stroganina“).

Riba se struže tako da svaki sloj bude prošaran potkožnim masnim tkivom – upravo ono sadrži masne kiseline Omega-3, koje poboljšavaju rad srca i usporavaju starenje.

Sva ova jela nije moguće pripremiti u nekom južnijem gradu, niti ih je moguće dopremiti na jug.

Ona postoje isključivo kao dio života na Sjeveru, tamo gdje sunce zasljepljujuće sija, a maleni konji liče na medvjede.