Skip to content

Mi smo krali jabuke i trešnje, a danas bi ti komšija ukrao metar zemlje, ženu, posao…

Sjećam se …

Tetka bi naložila vatru toliko da ti se koža osuši. A to je radila da bi otjerala goste. Bilo nas je u sobi, 7 odraslih i nas dvoje djece. Oni bi gledali dnevnik kao da je nešto najbitnije u životu i tada je morala biti tišina.

Nisam znao zašto, ali nisam znao ni šta je rat. Znao sam da sam jako mali i da je plafon toliko daleko od mojih ruku da sam jedva čekao kada ću da narastem, da ga dohvatim rukama.

Danas me ta želja košta, kao da nema sreće u zrelosti.

Bilo je lijepo, Milan i Jovanka su bili zajedno.

Nisam znao ko je Srbin, ko je Hrvat a ko su “Naši”. Niko to zapravo nije pokazivao, valjda, zbog straha od onog što se desilo kada nisam bio ni rođen.

Svi su se voljeli! Drina je bila marka, marka je bila papirna, a često se uzimalo i na teku. Nije bilo ni toliko auta pa smo se bezbrižno igrali i kretali kao djeca, a telefon? Jedva da je neko imao televizor u boji.

Krala se šuma, krala se i struja, tek poneki komšija bi nekog odao. I to je bio onaj koji ima previše, da tako kažem. Ljudi su jednostavno vjerovali u bolje, ako bolji budu, a danas, kao da su sve to zaboravili.

Danas bi ti komšija ukrao kvadrat stana, metar zemlje, ženu, posao… A mi smo krali jabuke, visili na trešnjama i zakopavali se u pijesak.

Tih godina je bilo i snijega, danas ne pada, a i kada padne ne predstavlja ništa osim problema ili prirodne katastrofe.

A tada nam je bio simbol sreće. Sjećam se, jedne zime, budimo se jutrom sestra i ja, napadalo je nekih 20 centimetara. Tada kao pola metra i neizmjerna sreća.

Gledamo kroz prozor kako pada dok nas roditelji ne puste vani. Onda idu igre i zabava, sreća je kad zaspeš umoran od lijepog dana. A roditelji? Bili su tu sa nama i nikada nije bilo ljepse! Nisu morali raditi danonoćno, jer nismo imali ni previše ali imali smo dosta.

Sjećam se Šejle. To je bio naš vjerni pas, ženka šarplaninac. Otišli bi u obližnju šumu na sankanje, naravno nikada bez nje. Kada bi neko od nas stao ispod drveta, ona bi se zaletjela i šapama udarila u drvo tako da snijeg padne po nama.

Žuta jaka ženka, bila je toliko nježna, iako od mene i veća i teža, nikada mi ne bi naudila.

Mi tada nismo znali ko je ko, ko je šta i ko šta radi. Znali smo samo da postoje dobri i loši ljudi. Bile su prelijepe svađe oko toga ko je koji lik iz crtanog.

Nisam imao milku, ali sam bio presretan kada kocku šećera stavim ispod jezika.

Smoki je bio kao rođendanski poklon. I tako mi svega, žene su se manje šminkale a kao da su ljepše od ovih danas?

Kada bih pitao zašto ne mogu piti kafu, rekli bi mi da će mi narasti rep kao u majmuna. A kada ih pitam gdje je njima rep, rekli bi mi da su ga sakrili.

Nisu imali fakultete kao ovi danas, ali su znali pametno pričati. Imali su tu neku mudrost koja danas, kao da se izgubila. Jednostavno, bio sam srećan i voljen.

Nikada me nisu zanimali ljudi u zgradi, živio sam u kući blizu grada. I nisam mislio da je stan neka premija, a “gospode” je bilo toliko malo i ozloglašeno da niko nije htio biti gospodin.

Nisam znao ni da imamo presjednika države, nisam znao da je negdje tamo, “ljepše i bolje”. Znam da mi je jednog dana tetka otišla u Francusku sa porodicom. Nisam ju od tada vidio 10 godina. I danas je tamo, ali nije zdrava i taj život kao da ju košta. Možda ima 2 stana u Parizu, ali uvijek kuka kako nema, kako je bolesna.

Sjećam se i Dragane. Nisam imao možda ni 7 godina kada sam se prvi put “zaljubio” . Ona je dolazila svako ljeto iz neke Hrvatske.

Čuo sam da tamo ima more i da je lijepo. Imala je i sestru, ne znam je li joj to pravo ime ali zvali smo je Duška. Najčešće bi na to dodali i Dugouška. Mene su zvali elo belo mali ćelo. Svi smo zapravo imali nadimke neke.

Golf 2 je bio limuzina, a neki BMW ako ga vidiš, znaš da je neko iz Njemačke.

Autor: SpottedZenica

Sidebar