Skip to content
kuca u izgradnji

KAKO JE SPOMENKA S PLATOM OD 350 EURA SAGRADILA KUĆU: Većinom se držala jedne formule

Odrasla u konzervativnoj obitelji, Spomenka Žepec, sertifikovani DISC trener opisala je svoje životno iskustvo u jednom intervjuu za hrvatske medije ali i to kako je vrlo mlada i sa malim primanjima krenula u poduhvat koji je na kraju uspjela da realizuje.

Evo dio odluka i njenog razmišljanja koje su je vodile kroz život:

“Moj tata je imao geslo da se troši ono što se ima. U našoj obitelji je vladao osjećaj da je sve moguće, da sve možemo ostvariti. Zahvalna sam na tom osjećaju. Moguće je bilo školovati se, moguće je poslije toga zaraditi, moguće je živjeti ugodno. Upravo te formule sam se pridržavala.

Nisam previše razmišljala, samo sam osjećala samopouzdanje i vjeru, piše Spomenka.

♦ Sa 27 godina sam odlučila izgraditi kuću. Tada sam radila u poreznoj upravi u Varaždinu i mjesečno sam zarađivala 2 400 kn. Nekome bi se to činilo totalno riskantno, no meni nije, osjećala sam kako je to nešto što trebam napraviti.

♦ Zadala sam si petogodišnji plan sagraditi kuću bez kredita. I sve se počelo realizirati čim sam krenula. Dobila sam zemljište od roditelja i prvu financijsku injekciju. S tim novcima plaćen je arhitekt, administracija, priključci i kuća je napokon dobila zidove.

Sljedećih 5 godina trajalo je završavanje i uređenje kuće i okoliša iz moje plaće.

Prve godine sam na svoju garderobu, tačnije jedan komad, potrošila samo 125 kn i to je bilo jedino što sam investirala u odjeću te godine, Poslovni dnevnik.

♦ Nije mi bilo teško, nisam patila, zapravo sam bila jako oduševljena gradnjom. Sama sam napravila tlocrt kuće, uživala sam u svakom detalju te kuće.

“Nisam ostala na maloj plaći Porezne uprave nego sam se zaposlila u privatnoj farmaceutskoj firmi gdje mi je svakih 6-12 mjeseci rasla plaća. Kao da je namjera nekog većeg cilja otvarala druge segmente mog života kako bi se mogla realizirati. Zapravo sam uvjerena da to tako funkcionira”, dodaje Žepec.

♦ Kad sam ušla u poduzetničke vode, početno sam se osigurala akcijama.

I kad sam počela zarađivati, nerado sam trošila jer tko zna što će biti na jesen ili 6 mjeseci. Poduzetnička nepredvidivost me ubijala. Nisam bila navikla na finansijsku neizvjesnost. Te misli su me stavljale u skučen prostor straha od budućnosti.

Poduzetnik kontinuirano prolazi oscilacije i kontinuirano mu je potrebna vjera. Držim se stare kineske poslovice: Čega nema, to nije.

U problemu ili krizi ću razmišljati kad ju je osjetim kako se približava, dok je nema, ona ne postoji. I kad dođe, uradiću najbolje što znam, to je sve što mi treba.

(Telegraf Biznis)

Sidebar