Djevojčica je bila zarobljena u vulkanskom mulju 60 sati, nitko joj nije pomogao

• Omayra Sánchez Garzón bila je kolumbijska djevojčica rođena 28. avgusta 1972., a umrla je s 13 godina dana 16. novembra 1985. nakon što je tri dana bila zarobljena u laharu.

Lahar je bujica blata, mulja, piroklastičnih materijala, stijena i vode, a teče nakon vulkanske erupcije rutom kojom mu je najlakše proći. Nakon erupcije stratovulkana Nevado del Ruiz lahar je pogodio kolumbijski gradić Armero koji je tada brojao 29.000 stanovnika. U ovoj tragediji poginulo je čak 23.000 stanovnika Armera i okolnih sela.

Nakon što je lahar srušio njezin dom, Omayra Sánchez ostala je prikovana pod krhotinama svoje kuće gdje je ostala zarobljena tri dana. Noge su joj bile savijene ispod betona kao da kleči i bilo ju je nemoguće osloboditi, a da joj se noge ne posijeku.

No, u nedostatku medicinske opreme koja bi je spasila od posljedica amputacije, jer je voda bila prljava i sadržavala je leševe, prisutni liječnici su se složili da bi bilo humanije pustiti je da umre.

U Sánchezinom slučaju, spasioci nisu imali opremu potrebnu da je spasu — nisu imali čak ni pumpu za vodu da odvode vodu koja se diže oko nje. Radnici Crvenog krsta očajnički su apelirali na kolumbijsku vladu za pumpu i pomoć u oslobađanju zarobljene djevojčice. Mala pumpa koja je stigla tek nakon tri dana bila je slaba.

• Na kraju nije bilo druge nego ostati uz nju i moliti se.

Fotoreporter Frank Fournier stigao je u Bogotu dva dana nakon erupcije. Nakon pet sati vožnje i dva i po sata hoda, konačno je stigao do Armera, gdje je planirao da snimi spasilačke napore na zemlji.

Ali kada je stigao tamo, uslovi su bili mnogo gori nego što je zamišljao. Umjesto organizirane, tečne operacije spašavanja mnogih stanovnika koji su još uvijek bili zarobljeni pod ruševinama, Fournier je naišao na haos i očaj.

Novinari na licu mjesta su navodno vidjeli samo nekoliko volontera Crvenog krsta i radnika civilne zaštite, zajedno sa prijateljima i porodicama žrtava kako grabe kroz blato i ruševine.

Nijedna kolumbijska vojska od 100.000 ljudi ili policija od 65.000 pripadnika nije poslana da se pridruži spasilačkim naporima na terenu.

General Miguel Vega Uribe, kolumbijski ministar odbrane, bio je najviši zvaničnik zadužen za spašavanje. Iako je Uribe priznao kritike, tvrdio je da je vlada učinila sve što je mogla.

Zvaničnici zaduženi za akciju spašavanja demantovali su i izjave stranih diplomata i spasilačkih volontera da su odbili ponude timova stranih stručnjaka i drugu pomoć za operaciju.

Omayra Sánchez čekala je šezdeset sati na spas, koji nikada nije stigao.

“Imam samo 13 godina, ne smijem umrijeti. Kada izađem odavde želim da se slikam s tom kamerom i želim da izgledam trijumfalno”, kazala je djevojčica.

Pred kraj života Sánchezine su oči pocrvenjele, lice joj je nateklo, a ruke pobijeljele. U jednom trenutku zamolila je ljude da je ostave kako bi se oni mogli odmoriti rekavši da je Gospod već čeka.

Umrla je u 10:05 po lokalnom vremenu od kombinacije gangrene i hipotermije. Tri sata nakon što je Fournier napravio gornju sliku.

Kasnije će se otkriti da su noge Omayre Sánchez bile zarobljene od zidanih vrata, a ruke njene mrtve tetke su bile čvrsto stisnute oko njenih nogu i stopala pokušavajući da je oslobodi. Ali čak i da su to ranije shvatili, spasioci još uvijek nisu imali tešku opremu neophodnu da je izvuku.

The volcanic mudflow was caused by the 1985 eruption of the volcano Nevado del Ruiz in Armero, Tolima.

The volcanic debris mixed with ice formed massive lahars (volcanically induced mudflows, landslides, and debris flows), which rushed into the river valleys below the mountain,… pic.twitter.com/h4E3zP4MBU

— Morbid Knowledge (@Morbidful) November 18, 2023

Fournier je dobio žestoke reakcije zbog svojih slika. Ali sam Fournier nije imao sredstava da pomogne ovoj djevojci, osim da iskoristi svoju vještinu i svoju kameru, da prenese njenu priču u svijet. Bio je fotograf i da nije bilo njegovih fotografija sumnjamo da bismo ikada saznali za Omaryinu nesretnu sudbinu.

Izvještaji svjedoka dobrovoljnih spasilačkih radnika i novinara na terenu opisali su krajnje neadekvatnu operaciju spašavanja kojoj je u potpunosti nedostajalo i vodstvo i resursi.