Skip to content

40 godina radila u Njemačkoj i sinovima izgradila vile, a oni je izbacili na ulicu

Djeca su rasla u izobilju jer su Cvetkovići solidno zarađivali.

Bračni par Cvetković iz Leskovca čitavih 40 godina je radio u Njemačkoj, dok su dvojica sinova i kćerka, koji su tada bili maloljetni, ostali u Srbiji sa očevim roditeljima.

Porodična ljubav je cvjetala, sve je bilo idilično, dok S. Cvetković nije preminuo.

Kada su sinovi odrasli, a roditelji dovoljno uštedjeli, napravili su im kuće kao vile i kupili im po jedan stan na crnogorskom primorju, a ćerki dali bogat miraz u vidu novog BMW-a, spavaće sobe i drugih svadbenih poklona.

Mjesec dana, naime, pošto se bračni par vratio u domovinu da tu uživa sa unucima i prauncima u blagodetima koje su teškim radom stvorili, S. Cvetković je preminuo.

Iako je prevalio osamdesetu, bio je zdrav kao dren, ali je godinama bolovao od demencije.Tada nastaje tužna sudbina za njegovu životnu partnerku koju ni u snu nije naslućivala.

U ugovoru S. Cvetković svojim sinovima na ravne časti poklanja svu nepokretnu i pokretnu imovinu. I baš kada je zaboravnost uzela maha, sinovi su dobili ugovor o doživotnom izdržavanju, iako je bilo obrnuto, odnosno, S. Cvetković i njegova supruga su izdražavali svoju djecu čak i u poznim godinama.

U ovom slučaju namjera je vjerovatno bila da se onemogući da i sestra nešto naslijedi od imovine roditelja“,„Tako se radi svuda. Ako nekog želiš da isključiš iz nasljedstva, napišeš doživotni ugovor o izdržavanju koji je skoro pa neoboriv na sudu. objašnjava advokat Igor Stamenković.

Ono što jeste više nego tragično i čak i advokatima i socijalnim radnicima čudno jeste da se u tom ugovoru ni jednom riječju nije pomenula supruga autora ugovora.

I ništa tu ne bi bilo tragično, mada jeste egoistično i neshvatljivo što se potomak ženskog pola nije pomenuo u ugovoru makar s jednim jorganom, „tuđa kuća“, kako Leskovčani i južnjaci nazivaju žensku djecu.

Čudno je još i to što ispod ugovora nema njenog potpisa jer je veći dio poklonjene imovine stečen u braku Cvetkovića.

Pokojnikova supruga objašnjava za Jug mediu da su dvije kuće koje su u startu namijenjene sinovima sazidane u istom porodičnom dvorištu i kompletno opremljene njenim i novcem njenog supruga jer u to vrijeme ni jedan sin ni njihove žene nisu radile.

„Ovakav ugovor do sada nisam vidio, zapravo jesam jer je šablonski, ali je neshvatljivo da ispod njega ne stoje oba imena roditelja i krajnje nekorektno što je suprug izbacio suprugu iz jednog vida testamenta budući da su imovinu zajednički sticali, a po našim pouzdanim saznanjima, riječ je o braku koji je bio solidan i o supružncima koji su bili veoma privreženi“, priča socijalni radnik koji je posredovao u ovom slučaju.

„Nije nam više trebalo, da budemo sami, da ne dosađujemo djeci kad dođemo da živimo u Srbiji“, počinje svoju tužnu ispovijest supruga S. Cvetkovića, koja ne želi da otkrije svoj identitet da ne bi ponovo imala problema sa sinovima, ali i da joj se ne bi „smejao svijet“.

Pored kuće starijeg sina za sebe smo sazidali manji objekat koji se prislanjao uz tu kuću. Nije to bilo nešto veliko – mali hodnik, kuhinja, kupatilo, dnevna i spavaća soba.

Vraćali su se iz Njemačke u Leskovac, priča, sa zebnjom jer su duže vrijeme osjećali da se sinovi i snahe ne raduju njihovom povratku, spremanom dvije godine.

„Sjećam se da je govorio da ćerka nema tu šta da traži, ali vjerovala sam da toliko ima pameti da ništa ne poklanja dok smo živi, iako su nas sva naša djeca i unuci poštovali kada bismo po mjesec, mjesec i po dana provodili ljeto u Srbiji. Nismo, čak, ni koristili one naše prostorije već bismo se stacionirali kod starijeg sina po njegovoj želji.

Moj suprug nije bio 100 posto dementan. Zaboravljao je ono što je bilo prije godinu dana, a pamtio ono što se danas dešavalo, od jutra do večeri. Normalno smo komunicirali. Međutim, ja nikada od njega nisam čula da je svu našu imovinu poklonio sinovima. “, priča žena od 80 godina, koja i pored svih muka i tegobnog rada izgleda mnogo mlađe.

Još se od tog šoka nije ni oporavila, a atmosfera u kući, a za početak živjela je u kući starijeg sina, postala je nepodnošljiva.

S. Cvetković je bolovao kratko. Preminuo je u snu, bez bοlova, ali je to za njegovu suprugu bio veliki udarac jer su skoro 60 godina proveli zajedno.

„To je, do tada izuzetno ljubaznu snahu dovodilo do ludila. U pola noći bi nastajao haos. Umjesto da me uhvati za ruku i odvede u sobu, ona mi se drala, ludovala, klela, psovala. Nisam znala šta me je snašlo. Pa, zar ja, gazdarica, domaćica koja sam sve ovo stekla radeći i tegleći po njemačkim fabrikama, da doživim u svojoj kući, mislila sam i pitala sam se i u sebi i glasno? Ja nisam zdrava kao što je bio moj suprug. Bolešljiva sam. Imala sam nekoliko operacija i hodam sa štapom, a imam i hroničnu astmu. Mojoj snahi je najpre počelo da smeta što često noću odlazim do toaleta. Šuštala joj je voda pa nije mogla da spava. Smetao joj je moj noćni kašalj. Kako mi kuća nije bila dobro poznata, a sijalice nisam smjela svuda pa palim, često bi umjesto u moju sobu ušla u drugu i u mraku lupila u nešto pa ili ga oborila ili polomila. “, prisjeća se.

Sedmicu dana Kaže da su snaha u unuk bili kao stražari oko nje i da nisu dozvoljavali da dodirne čak ni česmu, da popije čašu vode.od smrti supruga, naredili su joj da ostane u jednoj sobi i da ne izilazi iz nje bez njihove dozvole.

„Donosili su mi da jedem, bacali predamnom kao pred kuče i stavljali bokal sa vodom“.

Kako je, nastavlja, vidjela da je đavo odnio šalu, počela je da se buni, najpre se okrenula snahi, pa unuku, pa sve ispričala sinu, terencu koji je rijetko bio u Leskovcu.

„ Snaha me je od ranog jutra vrijeđala, govorila da je to njena kuća, a unuk me je stiskao za vrat, umalo da me uguši, i govorio da će me dokrajčiti ako mu još jednom nasekiram majku. Poslala sam aber ćerki da dođe. Došla je, ali joj je unuk jasno stavio do znanja da ona nema šta tu da traži i ako neće da bude dobar gost da zna gde je kapija.Tog dana kada sam sve ispričala sinu, on je napravio lom u smislu da je vikao na svog sina i svoju suprugu i opomenuo ih. Sutradan je otišao ponovo na teren, a ja sam ostala u paklu. Ćerka je otišla u suzama i na izlazu je rekla da mi ne može pomoći“, jasno govori lucidna starica koja je sa unukom, čerkinom čerkom, izašla ispred zgrade da udahne svjež vazduh.

Nekoliko dana kasnije ponovo se sa terena vraća sin, ali ovoga puta, kako priča baka, potpuno „prepariran“. Stanje se nije smirivalo.

Rekao je majci da ovako više ne može da se živi, da ona smeta, da u kući neće niko da je čuva i da ima tri izbora: Ili da ide u dom za stare ili da ide kod ćerke ili bilo gdje.

„Gledaju me obojica sa podsmijehom, a mlađi sin me zagrli pa mi reče: Majko, pa ovo je sve naše, ti nemaš ovde ništa i ova garderba koju nosiš je naša“, priča i plače žena kojoj ruke podrhtavaju i koja dušu i tijelo neprestano hladi kratkim gutljajima vode iz flašice.

Skamenila sam se. Kakav dom, kakvo čuvanje, pa ja se sama čuvam, pa ko mene može iz moje kuće da izbaci? Pozovem mlađeg sina da raspravimo situaiciju i kažem obojici, onako u ljutnji, da ću obe kuće i stanove da prodam.

Još je bilo teže, priča, što njemačke penzije nisu stizale zbog promjene prebivališta i brdo dokumentacije koja je trebalo da se šalje tamošnjem penzionom fondu.U tom šoku nekako je shvatila šta joj je suprug napravio ali se u magnovanju sjetila onog objekta koji su ona i njen životni saputnik napravili za sebe, a koji nije stigla ni da počisti od dolaska iz Njemačke.

„Nisam vjerovala, mislila sam da me lažu jer moj suprug je mene mnogo volio ne bi me ostavio bez ičega“.

Rekla sam, pa dobro sinovi, idem ja onda u moj kućerak. Međutim, onaj mlađi, još bezdušniji mi kaže da ni to nije moje.

Tvrdi, međutim da ispod tog ugovora ne stoji potpis njenog supruga, zapravo, da malo nalikuje da je pisan drhtavom rukom i vjeruje da je falsifikat.

„Ili su ga, možda, sinovi prevarili jer je potpisan baš u vrijeme kada je dementnost uzela maha. Ja sam molila ćerku da povede parnicu, ali su mi i ona i advokat rekli da je to nedokazivo i da bi se parnica izgubila“.

Tek mjesec dana kasnije pokazan joj je u Centru za socijalni rad ugovor o doživotnom izdržavanju gdje je vidjela da je sve bilo onako kako su joj sinovi predočili. Plakala je tamo, pitala kako može da se promijeni ugovor, odgovarali – nikako.

„Moja ćerka je najmlađe dijete i mnogo radi, skoro po čitav dan, pa sam pala na teret njenoj djeci, unuci i unuku kojima sam najmanje pružala u svom životu. Sada jesam mnogo bolesna, a doprineli su mi stresovi koje su mi priredili sinovi i moj pokojni muž. Veći dio vremena prvodim u krevetu i plačem. Ćerka, zet u unici me tješe, ali ne pomaže. Ovo nije moja kuća, stvari koje me je okružuju nisu moje. Tuđi je krevet i nije moja posteljina, a za svog života iz Njemačke sam donijela i snahama dala, ali i sebi ostavila, najmodernije, najkvalitetnije i najlepše posteljine, ćebad, jorgane, jastuke… Kuće koje smo moj suprug i ja svojim rukama zidali i napunili stilskim namještajem, posuđem, i sa svim što jednom domaćinstvu treba, računajući i alate vrijedne oko 100.000 evra, sada su na na drugom kraju grada. Moje srce je tamo, pa zar da ja budem istjerana skoro na ulicu pri mojeg onolikog bogatsva?“ neprestano se pita žena.

Dan poslije rasprave sa dvojicom sinova u kojoj su snahe suflirale u korist muževa, starica je skoro na silu smještena u staračkom domu, ali se tu nije dugo zadržala jer je po nju došla ćerka i odvela je svojoj kući, a braću prijavila za zanemarivanje majke, pa je prije početka sudskog postupka odustala od daljeg gonjenja, iako se majka nije složila sa tom konačnom odlukom.

Njena dva sina sa svojim porodicama sada ne razgovaraju s majkom, ali ni sa sestrom, koja je voljela braću iako je bila kao siroče u toj porodici.

„ Da nije udovičke penzije, a i ona je niska, ne bi pokrila ni za osnovne troškove. Jedina mi utjeha što i finansijski nisam pala na teret ćerke i njene porodice pred kojom osjećam veliki stid“, objašnjava, a mi ne pitamo o kom iznosu je riječ.

Naljutili su se. Oni su, izgleda, mislili da ja živim u domu a oni da uzimaju moju penziju, pošto sam ja starijeg sina, koji manje zarađuje od mlađeg, bila ovlastila da u Srbiji podiže moju penziju. Ali, moja penzija je mala jer ja sam malo odvajala za penzijsko osiguranje, najnižu skalu, kako bi što više imalo za njih.

„Sve manje i manje jede. Kada je došla iz Njemačke baš je bila punačka, malo više, sada se prepolovila. A pritisak nikako da stabilizujemo“, kaže. Kaže da je prvi put poslije više godina prije nekoliko mjeseci svoju penziju primila u svoje ruke, a njen unuk, dječak od 17 godina, priča da je najveći problem što baka odbija hranu.

Baka svoju priču završava time da su je sinovi „izbacili na ulicu“ samo sa „ličnim prnjama“.

„Kao krpu, kao poderanu majicu ili zarđali tanjir, a za njih sam živjela, za njih i za njihovu djecu“, priča dok joj se oči mute od umora.

Dok odlazimo čujemo kako pita unuka da li se nije „obrukala i rekla ono što ne treba“, a ko zna šta je to još trebalo da ispriča. Pozdravljamo se i obećavamo da nećemo pomenuti njeno ime.